Koviljka Aškić: Ajde da se i ja uključim u diskusiju o Uljaniku
Pula voli Uljanik, ali pitanje je koliko Uljanik voli Pulu!
Da li znamo koliko je farbanja automobila Uljanik platio, bez dodatnih pitanja, jer se boja od farbanja vjetrom raznosila po centru grada i Monte Zaru? Da li znamo koliko puta je ispuštena nafta s dna brodova direktno u more ( imam fotografije, a i pisala sam o tome na fcb prije nekoliko godina)?
Da li znate koliko je teških elemenata (olovo, kadmij, arsen, krom….) u sedimentu pulske luke, a onda i u živim organizmima u tom akvatoriju?
Ne znam tko će se prvi usuditi reći da je pacijent umro.
Oni koji me znaju osobno, znaju da sam prije 10 godina rekla da je Uljanik gotov. Nisam bila samo promatrač, radila sam za gotovo sva Uljanikova društva i znam kako se u Uljaniku radi.
Kad je Uljaniku potpisana smrtna kazna?
Onog trenutka kad se ugasila i zadnja proizvodnja u RH iz koje su dolazili materijali koji su se ugrađivali u brodove, kad je zatvoren brodarski institut, kad je zatvorena i zadnja ljevaonica željeza, kad su stručni kadrovi odlazili u mirovinu, a mlađi odlazili raditi u brodogradilišta negdje vani pa i za same naručitelje brodova!
Da li vi koji plačete nad sudbinom Uljanika čeznete da vaša djeca budu varioci, brodomonteri, cjevari, tokari, pjeskari, ličioci? Projektanti i menageri ne mogu svi biti! Dičimo se izgradnjom sofisticiranih brodova, a za jaružare je od projekta do zadnjeg šarafa sve došlo iz Nizozemske!
HNS, SDP drže presice pred ulazom u Uljanik i kao papige ponavljaju ‘GDJE SU PARE’! Gdje ste vi bili gospodo kad se gasila jedna po jedna proizvodnja i u Puli, Istri, Hrvatskoj? Društvo narikača koje skuplja bodove na tuzi jednog jadnog Bepa, Safeta, Ivana – ljudi koji su cijeli život ( i zdravlje) ostavili u Uljaniku.
Gdje su pare? U džepovima raznih uprava, šefova nabave, prodaje, povezanih firmi, vlasnika kooperantskih firmi, i ako ćemo u nedogled, u đepivima svih nas, direktno ili indirektno. Kako spasiti proizvodnju koja bez vanjske usluge ne može ni napraviti projekt, ni ofarbati brod, ni ispjeskariti lim – ništa!?
Plačemo li za životima jadnih kooperanata koji su radili na najvećim vrućinama, za bijednu lovu, bez zaštitne odjeće i obuće i za čiju smrt nikoga ( osim njihovih obitelji negdje u Bosni) nije bilo briga? Njihova imena nisu čak ni bila u crnim kronikama. Koje restrukturiranje? Što će to oni proizvoditi? Tankere? Takve brodove rade neka druga brodogradilišta a bolje od toga više ne znamo. Znam da će me brdo vas iskritizirati ali to je moje viđenje a sve ostalo što bih ja voljela da bude, samo su lijepe želje! Počivao u miru!
Preuzeto sa Facebook profila Koviljke Aškić uz njenu dozvolu!
_____________________INTERMEZZO_________________
_____________________________________________________
