Konobar s olovkom - blog by Gorkić Taradi

Lude li nedjelje s ludim ljudima

4. ožujka 2019.4. ožujka 2019. Gorkić Taradi 2510 Views Damir Krstičević, Kaštel Kambelovac, maškare, motociklisti, NK Osijek, Petar Bočkaj, proljeće

Dok svi obožavaju nedjelju, meni i nije baš omiljena, zapravo se palim na ponedjeljak. Ponedjeljak je početak tjedna, početak novih aktivnosti, susreta, događanja, planiranja, izvršenja…no vratimo se mi na nedjelju, onu jučer.
Dakle, kako to obično biva, dok ste na godišnjem, budite se bez budilice osjetno ranije nego treba upravo zbog toga što se ne treba probuditi ranije. I jučer se ja probudim već u 7 sati, kao i cijeli tjedan prije jer sam već tjedan dana na godišnjem. Dižem se, skuham kavu, ima mlijeka taman još za mene, za ženu i kćer nema, ali eto kao dobar i brižan suprug i otac silazim dva kata niže u šupu-špajz po mlijeko. Nije da mi je to baš u navici, ali nedjelja čini svoje. Imamo plan za ovu nedjelju: idemo u Zagreb posjetiti kumove, dobili treće dijete pa usput se voze i zalihe za kćer studenticu, vreća krumpira, karton mlijeka i druge sitnice kad već idemo autom. Da, vozi se i kćer u Zagreb, počinju predavanja pa se onda opet dalje žena i ja sami možemo na miru prepirati oko daljinskog. I ne samo da se vozi kći, nego baš ona i vozi. Relativno nov vozač i sjeo sam na mjesto suvozača. No izgleda da sam stekao povjerenje u njenu vožnju pa više ne sjedim na iglama i pažljivo motrim vožnju, opustio sam se i gledam kroz prozor. Čovječe, pa jel’ znaju suvozači kako oni uživaju dok vozači budno i pažljivo voze potpuno i duboko skoncentrirani na cestu ispred sebe? I ove nedjelje sunčan dan, a kraj ceste, pogotovo tamo kod Pake, uz ceste sve bijelo i ta bjelina ide duboko u šumu, ta bjelina su visibabe i zvončići, a malo dalje opet sve ljubičasto-rozo od šafrana.

Vozi ona dalje, gledam ja dalje, kad ugledam na jednom brežuljku prekrasnu kuću, pokazujem je ženi, a kaže ona: Pa koliko puta sam ti već rekla koliko mi se sviđa ta kuća? Čekaj, pa ta kuća je već otprije tu?

Ubuduće ću bome suvozačima naplaćivati ovaj divan pogled, odnosno što oni mogu mirno razgledavati dok vozač vozi.

Stigli smo u Zagreb, taman na vrijeme kad je ručak spreman. To se zove tajming. Kum kao pravi domaćin odmah pokazuje gdje mogu staviti puniti mobitel ne znajući da sam se ja u međuvremenu modernizirao i imam Powerbank (proguglao sam kako se to kaže i piše), a imam bome i novi mobitel pa još nisam iskasapio bateriju i ne isprazni se odmah.

Ručak naravno ukusan (hvala kumo!) pa kako je red ide kavica i prepričavanje tko koga gdje i kada uz povremene salve smijeha do suza, srećom djeca ni starija ni ova friška ne obraćaju pažnju na nas. Zadržali smo se i malo duže nego što to protokol nalaže pa idemo još kćerku odvesti na stan. Volim obje svoje kćerke, no pitam se vole li one mene? Naime, obje su u Zagrebu u zgradama s pet katova koje nemaju lift i obje su naravno na najvišem katu, a treba do gora odnijeti onu vreću krumpira, karton mlijeka i još par torbi nekih sitnica. Čovječe, dok dođem gore svaki put me onda ispituju hoću li umrijeti jer počinjem hroptati bez zraka i teško disati. Znamo mi srčani bolesnici imati te neke svoje dramatične scene. Ja naravno preživim i velim da je ovo bilo zadnji put da nosim teret na zadnji kat, a one me podsjete da sam upravo to rekao i zadnji put.
Tlak mi se smirio, srce se smirilo (ne potpuno, još kuca), disanje normalizirao i žena i ja krećemo na put kući. Pokušavam opet pratiti prirodu sa strane, ali evo ti ga na. Počeli su! Nek’ se oni ljute koliko hoće, nek’ se i uvrijede, ali gori su i od one bahate tajkunske djece s ludim kolima. Bez obzira koliko imaju godina, divljanje je započelo, započela je sezona motociklista. Suludo preticanje, bez obzira na to što sve sudionike prometa dovode u opasnost, započeo je ples smrti na cestama. Dodaj takvima još Bočkaja na cestu i tragedija je neizbježna, samo što uvijek nastradaju i nedužni!
Stigosmo i doma i odmah palim TV da vidim što se dogodilo cijeli dan. Pažnju pobuđuje spaljivanje krnje u Kaštelima: prošle godine je krnja bila gay slikovnica, ove godine je Milorad Pupovac i to ne zato što je političar nego zato što je Srbin. Ovima u Kaštelima su izgleda sve krive manjine pa samo njih pale. Nisu recimo spalili krnju u obliku svećenika pedofila, valjda zato što ti nisu manjina.

No ova nedjelja je imala svog jockera u rukavu koji se pobrinuo da se i na kraju dana tresem od smijeha i jedva hvatam zrak, a da shvatite o čemu se radi toplo preporučujem da pogledate video/gif.

Vaš Konobar s olovkom