Ma 53 je OK
Jučer, utorak, rano jutro. Spavam u toplom krevetu. Mobitel mi ostao namješten na mod “bez zvuka” još od posla, no odjednom je počelo ono vibrirajuće zujanje. Ne znam da li me već prvo probudilo, ali kad sam konačno shvatio da nešto zuji, ubrzo je prestalo pa sam utonuo natrag u san. Ipak, odmah se nastavilo…bzzz…bzzz…bzzzbzzz…bzzbzzz
Zujanje za zujanjem. Onako snen pogledam u mobitel – 5 obavijesti s fejsa, ne, 8, zapravo 12… Pa da, danas mi je rođendan i počeli su čestitari. Guram mobitel pod ženin jastuk (ona je već otišla na posao) ocjenjujući da ću moći još malo zaspati. No ubrzo su se pojavili novi zvukovi od stizanja poruka, dolje netko zvoni na portafon da ga pustim u ulaz, vjerojatno neki navodni poštar koji raznosi letke, počinje zvoniti fiksni telefon. Vrijeme je za ustajanje, a i vani je sunce pa se lakše dignuti. Dan počinje uobičajenim dnevnim ritualom – paljenje laptopa, grijanje vode za irish cappuccino, toalet, tablete, dovršavanje cappuccina, sjedanje pred laptop i ispijanje cappuccina te objavljivanje dnevnog vica na portalu, pregled emailova, surfanje fejsom i portalima s vijestima. Javlja se i najbolji frend, dogovaramo odlazak na kavu (u našem slučaju irish cappuccino). Imam vremena pa stavljam na pranje bijeli veš, praznim perilicu za suđe, odnosim smeće. Ne znam koji mi je vrag, pa nije ženi rođendan, meni je. Lajkam pristigle čestitke na fejsu, odgovaram na čestitke u porukama, preko skypa, poruke na mobu – bože, još će mi zatrebati tajnica (a zašto ne tajnik? – vjerojatno bi upitala žena). Dolazi i frend i odlazimo u prelošku Marinu, cappuccino nije bog zna što, unutra je zadimljeno iako pušenje navodno nije dozvoljeno, no već godinama volimo tu dolaziti na kavu jer ljeti je prekrasno. Zapravo i ne razgovaramo o ročkasu, što ćeš o tome razgovarati, tema nam je udruga (udruga Mlada pera), novi posao, branje vrganja, gradonačelnik Štef i film Avatar. Njemu žena dobila novi posao, ja promijenio posao, zadovoljna ona, zadovoljan ja. Zapravo, zadnjih mjesec dana sve ide kao po loju, da sam planirao, ne bi tako dobro i glatko išlo. Bit će da mi je konačno krenulo u životu. Eto i ne radim na rođendan.
Pri povratku u stan kupujem kruh, ručak je kuhan još od jučer. Ponovna provjera emailova, stigao i onaj iz Ministarstva kulture, provjeravaju jesam li dobio prethodni. Baš lijepo što vode brigu, iako tu državnu administraciju baš ne bije takav glas. Zvoni mobitel, ne prepoznajem broj, ali vjerojatno neki čestitar. Ne, nije, zovu iz ureda gradonačelnika Bandića, traže još neke dokumente u vezi Udruge i projekta Različitost.
Odlučujem se za malo gledanja TV-a dok ne dođe žena s posla pa da ručamo. Za gramatičke naciste, nisam samo gledao TV, nego sam ga i upalio i pratio program na Foxu.
Ostatak dana posvećen rođendanu, no sve se svelo na jednu stvar – u zadnje vrijeme me zaista ide i mogu reći da sam sretan i opušten. Zar s navršenih 53 treba tražiti više?
