Mekani, Mali, Talijan, Nježni i ostali Indijci
Bila je to još jedna radna večer u internacionalnom restoranu. Kao domicilni stanovnik, bio sam već naviknut na rad s različitim ljudima, ali ova skupina Indijaca bila je posebna. Nisam im mogao zapamtiti imena pa sam ih prozvao Mekani, Mali, Nježni, Talijan, Điđi i svi su se oni odazivali na te nadimke bez problema. Ova imena su se zapravo pokazala kao odličan način da premostimo kulturne razlike i stvorimo prijateljsku atmosferu.
Mekani je bio onaj koji je uvijek nosio najudobnije majice i hlače, Mali je bio sitne građe, ali nevjerojatno brz, Nježni je imao blagi glas i smiren pristup svemu što je radio, Talijan je, iz nekog razloga, izgledao kao prosječni Talijan, a Điđi je bio vječno nasmijan. Naravno, uz te nadimke dolazili su i smiješni trenuci.
Često bih viknuo: “Mekani, ne tako! Ovako treba!” Ili bih rekao Malom: “Ej, Mali, opet si zaboravio pritisnuti tu tipku!” Svaki put kad bi nešto pogriješili, možda bih i podviknuo no nije bilo ljutnje s njihove strane, već su se smijali zajedno sa mnom. Cijenili su što im pokazujem kako ispraviti pogreške, čak i ako bih to morao ponoviti nekoliko puta.
Nisam bio njihov mentor niti sam bio plaćen za to, ali sam uživao u podučavanju. Oni su to cijenili i nikad mi nisu uzvratili dvoličnim ili licemjernim postupcima. Upravo suprotno, pokazivali su nevjerojatnu zahvalnost i poštovanje. Uvijek su se trudili, učili i nikad nisu odustajali.
Jedan od najzabavnijih trenutaka bio je kad su mi ponudili svoju hranu. Skuhali bi razne mirisne indijske specijalitete i s ponosom bi mi nudili. “Probaj, stvarno je ukusno!” govorili su. Ja bih se samo nasmiješio i pristojno odbio jer sam, iskreno, prilično težak prema nepoznatim jelima. S vremenom su to prihvatili i prestali me nuditi, poštujući moj stav.
S druge strane, ja sam poštovao njihovu glazbu, iako me često podsjećala na cajke. Rekao bih im: “Slušate indijske cajke, ha?” Smijali bismo se zajedno, a oni bi mi objašnjavali razlike i pričali o svojim omiljenim izvođačima. Bilo je to nevjerojatno iskustvo učenja o njihovoj kulturi.
Tako smo, uz puno smijeha, grešaka i učenja, postali prava mala obitelj. Iako su nam se kulturne razlike činile velikima na početku, naučili smo ih poštovati i razumjeti. Svaki dan s njima bio je nova avantura, a ja sam znao da ću ih zauvijek pamtiti, ne po njihovim pravim imenima, nego po onim smiješnim nadimcima koje sam im dao. Tko zna, možda će oni pamtiti i mene kad odem u mirovinu, a oni najvjerojatnije natrag u Indiju, bar većina njih.
*********************************INTERMEZZO**********************************