Mojih 15 minuta smrti
Digao sam se čak pet minuta prije budilice i nakon jutarnje higijene sjeo da popijem kavu uz neizbježan laptop. Kako to obično biva, još da prosurfam ovo pa ovo pa još jednom provjerim emailove pa vidim da li su tempirane objave uredno objavljene i evo ti 08:30, a ja još uvijek kod kuće. Ipak auto ispada iz kombinacije jer znam da brzim hodanjem mogu stići i za 20 minuta.
Točno u 08:50 nacrtam se ja kod dežurne sestre na ulazu:
– Izvolite!
– Imam dogovoren pregled za sanitarnu knjižicu!
Dodaje mi masku koju nemušto stavljam na lice budući da je ovo prvi put tijekom ove korona krize da uopće stavljam masku na lice i krenem dalje kad čuješ Halt, ali na hrvatskom jeziku!
Stop! – poviče sestra i krene s dezinfekcijskim sredstvom prskati mi dlanove. Jedva da su dvije kapi špricnule ali ja ih pažljivo razmažem po rukama, baš kao skupu kremu za sunčanje. Hoću ja opet krenuti dalje i opet čujem odrješiti Halt na hrvatskom jeziku i krene inače vrlo simpatična sestra s onim pištoljem za mjerenje temperature u sekundi i uperi mi ga u čelo.
I šok, pištolj neće da ispali ili u prijevodu ne može da mi izmjeri temperaturu.
Malo ćemo sačekati da se zagrijete! – kaže sestra.
Pa kog vraga ću se grijati kad mi čelo znojno koliko sam se žurio da stignem na vrijeme! Valjda misli žena da se ohladim jer sam prevruć pa ispada da imam temperaturu!
Proba ona opet, opet ništa!
Ne mjeri ispod 35°! – objašnjava mi, a ja znalački kimnem glavom iako sam vjerojatno k’o telac blenuo u nju.
Žurili ste se? – upita me.
– Pa da! Nisam htio zakasniti kad sam naručen.
– Ma nema problema, i tako su još one dvije gospođe prije Vas!
Proba ponovo, još sam mrtav, još nemam ni tih 35°temperature. Objašnjavam da u normalnim uvjetima moja normalna temperatura je između 36,2°i 36,5°.
I kod njene kćerke isto tako i odmah prelazimo kako i njena kći i ja umiremo zato s temperaturom 37,2°.
Proba još jednom, već je prošlo nekih 10 minuta no još sam mrtav. Odlazi po papirnati ručak da obrišem čelo, možda će me to oživiti. U međuvremenu dolaze drugi pacijenti, ja sjedim sa strane, osluškujem, srce mi kuca! I opet ona proba i još ja mrtav, ušla ona druga gospođa koja je bila prije mene u ordinaciju i uskoro će biti moj red, a ja sam i dalje uporno mrtav. Sestra već ne zna što će, a ja si mislim pa simptom korone je visoka temperatura, ne niska, nema veze ako nisam živ, nek’ me pusti da me doktorica pregleda i da sanitarnu knjižicu. Na kraju krajeva, doktorica će me tako i tako osluškivati stetoskopom pa stigne još proglasiti smrt.
Nakon dobranih 15 minuta proba sestra još jednom i YEEEEEEES: 35°! Vratio sam se iz mrtvih!
Olakšanje i sestri i meni!
Ona gospođa je još u ordinaciji pa surfam o tome kako sam znojan zbog brzog hodanja imao tako nisku temperaturu pa kaže:
Donja granica normalne temperature od 35,5ºC je fiksna:
Ujutro i nakon buđenja;
Pri visokoj vlažnosti;
Nakon dugog, iscrpljujućeg fizičkog rada;
U slučaju elementarnog pregrijavanja tijela;
U postoperativnom razdoblju;
Nakon uzimanja velikih doza alkohola;
S kroničnim nedostatkom sna;
U razdoblju oporavka nakon SARS-a;
U određenom razdoblju menstrualnog ciklusa kod žena (prvih dana nakon menstruacije);
Tijekom stroge prehrane ili režima posta.
Čovječe, pa imam 4/10, a vi sad pogađajte koja 4 uvjeta sam zadovoljio 🙂
Konačno sam ušao kod liječnice, brzo me pregledala i zaključila da sam i živ i sanitarno zdrav te se vidimo za godinu dana.
Sav sretan što umjesto na groblje mogu konačno u kafić (na današnji dan slavit će se Dan otvorenja kafića i restorana!) doslovce odlepršam iz bolničkog kruga prema kafiću. Nekoliko terasa je već otvoreno, ja sjedam na svoju omiljenu. Nakon nekoliko minuta dolazi konobar i ja s osmijehom od uha do uha naručujem svoj irish cappuccino bez preljeva.
- Ispričavam se, ali nemam ni cappuccino ni kavu, pukla cijev!
I tu je počelo mojih 15 minuta smrti!
[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte djecu”]
