Muke po centralnom zaključavanju

I tako, Žuta munja, kako su Opel Agilu žute boje zvale moje kćerke i koja je zapravo na neki način bila moj zaštitni znak odlučila je da me prestane vjerno služiti. Autić kojeg sam obožavao i kojeg sam mogao parkirati i tamo gdje neki ni romobil ne bi znali sparkirati odlučio je da je vrijeme za generalku motora za što ja nemam niti vremena niti novaca i zato smo se Žuta munja i ja prijateljski oprostili, zadnji pozdrav njemačkoj mehanici proizvedenoj u Poljskoj i nova ljubav prema Chevroletu (veliko C) koji ima i ponešto elektronike te također  centralno zaključavanje, sve ono što Žućo nije imao i na što se čovjek u godinama mora sad preko noći naviknuti.

Chevrolet, i to Kalos, da se zna, fino prede i moram priznati da je mnogo tiši od Žuće u vožnji i brzo sam se priviknuo na njega u vožnji na posao i s posla.

Tako je bilo i jučer, lijep odlazak na posao, za one koji ne znaju imam dvadesetak kilometara do posla i naravno isto toliko s posla do doma.  Večer je bila prilično hladna i naravno napravio se led na prozorima kad sam ja u 22 sata završio s poslom. Zato sam upalio svog Ševrića, stavio da se grije i išao još malo van postrugati led s prozora i retrovizora. Nešto je škljocnulo, ali okolo je upravo nekoliko automobila kretalo pa sam to škljocanje pripisao nekome od njih. I postružem je stakla sa strane, postružem retrovizore, prednje i stražnje nije bilo potrebe jer su grijači dobro radili svoj posao i krenem da sjednem u auto i krenem kući kad – ne mogu otvoriti vrata! Onaj škljocaj je bio centralno zaključavanje! Sva vrata zaključana, ključ u bravi u autu,  a ja izvan auta!

Naravno da postoji rezervni ključ koji je udaljen samo 20 km, naravno da je moja žena upravo taj dan morala otići na izlet u Beč i ne može mi dovesti rezervni ključ, naravno da kći upravo taj dan ima feštu s firmom za kraj godine i ne čuje zvonjavu mobitela.

No kao i svaki dobar tast, imam i ja svog jockera – zeta u rukavu i s ponešto grižnje savjesti ga nazovem. Naravno da je baš danas odlučio otići u krevet već u 22 sata jer njegova zaručnica (u prijevodu moja kći) uživa na fešti bez njega pa njemu samom dosadno.

No naravno, on se vrlo rado odaziva na tastov vapaj u pomoć. Ima samo jedna mala caka: prvo treba voziti 20 km do mene da mu dam ključ od stana pa onda natrag 20 km do stana po rezervni ključ pa onda natrag 20 km do mene da mi doveze taj isti ključ. Naravno onda još mora voziti 20 km natrag nakon što mi dostavi ključ ali to onda više nije važno jer ću ja nakon sat i pol smrzavanja konačno biti u svom toplom Ševriću.

No ako vam sve ovo djeluje prejednostavno život je odlučio da može još malo zakomplicirati situaciju pa je (istina da je ovo sad crni humor, ali …) na relaciji Brezje – Šenkovec bila teže saobraćajka i policija je zatvorila cestu pa se put produžuje zbog zaobilaženja za još 5 km u jednom smjeru, znači sveukupno još plus 20 km na onih predviđenih 80 pa sam zetu osigurao 100 km neplanirane vožnje uz neplanirani izlazak iz toplog kreveta i neplanirano buđenje. Mislim, neću sad isticati moje smrzavanje uz topli auto punih sat i pol, ne bi bilo korektno!

Uglavnom, pouka ove objave da odmah u ponedjeljak, joj ne u ponedjeljak jer radim nego u utorak idem kupiti baterije za dva ključa za daljinsko zaključavanje koje imam uz dva klasična ključa, a jedan ide na snop s ključevima od stana i ulaznih vrata pa da sljedeći put ja budem spreman. Eto čovjek uči dok je živ!

Uostalom što bi tek bilo da mi se to desilo, recimo u Zagrebu! Koliko bi  tek onda trajala vožnja da se dočepam rezervnog ključa???

*********************************INTERMEZZO**********************************