Nevjerojatan događaj danas na vađenju krvi u Čakovcu

Sve je započelo još jučer kad sam nazvao svoju doktoricu i zatražio uputnicu za vađenje krvi jer drugi tjedan mi je termin ergometrije, a po nalogu od prošlogodišnje mora se vidjeti i što krv kaže, ukazuju li neki markeri na neke probleme.
“Pa vadili ste krv u drugom mjesecu, zašto bi sad opet vadili krv?” – iščuđava se sestra no doktorica šalje e-uputnicu. Shvatio sam da sigurno imaju gužvu jer s tom medicinskom sestrom nikad nisam doživio kratak spoj, a osim toga opće je poznata činjenica da jedino konobari ne smiju biti nadrkani na radnom mjestu i nisam uzeo sestri za zlo njezinu procjenu da je jednom godišnje više nego dovoljno vaditi krv s obzirom na stanje u zdravstvu.

Danas ujutro skočio sam na noge lagane, već u 06:45. Razmišljao sam da se dignem ranije, ali čemu? Svi dođu u 6 sati i ranije i onda čekaju preko sat vremena da bi kao u 7 sati bili na redu bez čekanja, a jednostavno ne mogu svi biti na redu u 7 jer mora postojati red i stajati se u redu da bi došao na red!
Kavu nisam smio piti prije vađenja krvi (valjda, tako su mi nekad uvijek govorili pa ostalo u glavi) pa sam laganini pješice krenuo na vađenje. Lijep, sunčan dan, a ipak još nije nepodnošljivo vruće! Da bi šetnja bila ugodnija, stavljam slušalice u uši (da, ne na uši nego one što se gurnu u uši) i puštam vlastitu play listu na kojoj vam se može desiti da vam poslije Autoceste do pakla predobrog mi AC/DC (ejsi disi – tu sam) zapjeva Amira o svom dilberu u bolero aranžmanu! Uz takvu glazbenu podršku put do Medicinsko-biokemijskog laboratorija u Županijskoj bolnici Čakovec gdje se zbio nemili događaj prošao je za tren: pjesmu – dvije!
Naravno red! Čeka se već od parkirališta! Svi imaju maske, neki čak i preko ustiju i nosa, ali su se nabili kao da glume sardine u konzervi. Ja striktno poštujem upute Nacionalnog stožera i na otvorenom nemam masku, ali držim odstojanje. Taktovi iz slušalica me čak tjeraju na lagano cupkanje u ritmu pa i osoba iza mene drži razmak do mene vjerojatno misleći da sam neki pošandrcali tip pobjegao sa psihijatrije. I tako pjesma-dvije i moram proći i kroz vrata u hodnik bolnice. Kao savjestan građanin stavljam masku u zatvorenom prostoru i tražim neko dezinfekcijsko sredstvo jer svi živi se hvataju golim rukama za rukohvat. Grozno! No sredstva nema! Pomišljam kako je vjerojatno na ulazu u čekaonicu laboratorija pa kad sam već dirao rukohvat pazim da prstima ne diram oči i nos, samo popravljam slušalicu koja je htjela od vibracija ispasti iz uha. Još pjesma-dvije i evo mene kod medicinske osobe koja kad zakoračite u čekaonicu laboratorija prikuplja vaše podatke i tu se negdje odigrao taj nemili događaj!
Medicinska osoba mi počinje postavljati nagradna pitanja i brže bolje vadim slušalice iz uha:

• Jeste li zadnjih 15 dana bili u društvu zaražene osobe?
• Je, susjedova mala se zarazila ušima!
• Mislim na osobu zaraženu koronom!
• Aha! Ne da bih znao!
• Jeste li u zadnjih 15 dana bili na nekom velikom skupu?
• Pa sad nas je vani dosta skupa čekalo na red!
• Jeste li u zadnjih 15 dana putovali izvan Međimurske županije?
• Nemam Vam ja para za putovanje!
• Potpišite se ovdje, sjednite i sačekajte na red!

Poslušno sam sjeo, baš kao dijete i krenuo da sad lijepo i uredno spremim slušalice i shvatio tragediju koja se dogodila: dok sam brže bolje vadio slušalice iz uha ispale su mi membrane sa slušalica! Katastrofa! Smak svijeta! Kako ću sad pješačiti natrag doma?
Dignem se kao oparen sa stolice i počnem tražiti po tlu membrane! Vjerojatno bi već prošla pjesma-dvije dok sam našao prvu no ja trebam obje!!! I ostali koji su tu čekali počeli su se ogledavati po tlu i tražiti iako blage veze nisu imali što traže! Nema druge!!! Shrvan sjeo sam na stolicu no već me zovu da uđem na vađenje krvi!
Ulazim tromim korakom kao da su mi potonule sve lađe svijeta! Imam već naručene bežične slušalice no nikako da stignu. Prije stigne ta korona iz Kine nego bežične slušalice! Ne mogu ovako živjeti! Moram sad odmah kupiti druge!
U međuvrmenu mi gospođa laborantica pokušava naći žilu na desnoj ruci, vrti iglom gore-dolje, lijevo-desno pa po novootvorenom kružnom toku, ali žile nigdje! Prebacuje se na lijevu ruku! Dok ona ponavlja ritual razmišljam gdje mi je najbliže otići kupiti slušalice. Nešto jeftino dok ne stignu bežične!
– Trebam pomoć! – povikne moja laborantica! Kako lijepo od nje, pomoći će mi tražiti membranu od slušalice!
– Ne mogu naći žilu, a već sam probala na obje ruke!
Pih, ona ne može naći žilu, ja ne mogu naći drugu membranu!!! Od muke mi se malo i smučilo pa mi je laborantica rekla da prilegnem malo. Ima pravo, u ležećem položaju ću trezvenije razmišljati gdje je najbliža trgovina sa slušalicama.
Odlučujem se za Pepco, oni imaju slušalice za par kuna, bit će dobre za dan-dva-tri! Odmah mi je bolje i dižem se s kreveta, možemo dalje vaditi krv. Sad već tri laborantice oko mene i sele me na drugu poziciju gdje one imaju bolje svijetlo, a meni važnije da mi hladna klima puše u facu i drži me nekomiranim! Pokušaj broj tri, igla ulazi u gornjem dijelu šake i nešto se zacrveni! Juhuuuu, izlazi jedna kap krvi! Kap po kap i uspjeli smo skupiti desetak kapi u prvoj epruveti. Mora bit dosta, još par kapi za drugu epruvetu! Mene zasvrbi u uhu, krenem da se počešem kad ono – druga membrana ostala u uhu! Yeeeeees, svijet je spašen, katastrofa prošla, nemio događaj na vađenju krvi netragom nestao!
– Možete još malo leći ako želite! – nudi mi laborantica.
– Hvala! – odoh ja van na svjež zrak, staviti slušalice u uho i nastaviti uživati u životu!

[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte djecu”]