Ni u smrti nismo isti: Bandićev sprovod kao poligon za demonstraciju statusne moći
Iako prema trenutno važećim epidemiološkim mjerama na svakom hrvatskom sprovodu smije biti maksimalno 25 ljudi, na Mirogoju se još jednom dogodila mala režimska iznimka.
Nakon pogreba Miroslava Tuđmana, ni posljednji ispraćaj Milana Bandića nije služio samo odavanju zadnje počasti zagrebačkom gradonačelniku, nego i demonstraciji osobne moći i statusne izuzetnosti pripadnika vladajuće kaste. Ona se kroz društvenu zbilju čak nije ni pokušala prošvercati šutke, kao događaj koji je gabaritima tobože iznenadio svoje političke nadzornike, nego je unaprijed etablirana, u svoj svojoj stališkoj nakaznosti, izjavama najviših dužnosnika.
Ministar unutarnjih poslova i šef Stožera Davor Božinovićje nakon najave kako će na sprovodu Milana Bandića samo redara biti oko tri stotine mrtav-hladan izjavio novinarima kako je to po njemu „odgovorno“.
Ministar bez cjepiva Vili Beroš, pak, autor je još ciničnije opaske uoči Bandićevog ispraćaja. Ona glasi: „Virus nije šampion skoka u dalj. Ako su te grupe ljudi udaljene daleko, ograđene određenim vrpcama ili već na određeni način, onda će, sukladno epidemiološkim preporukama, organizator sigurno naći načina da zadovolji svu formu“.
U kojoj je mjeri virusu u srijedu na Mirogoju bilo izlišno zaobilaziti formu, ili posve nepotrebno oponašati Nenada Stekića, zorno su svjedočili televizijski kadrovi tijekom sprovoda.
Ionako opasna epidemiološka situacija s okupljanjem nekoliko stotina ljudi dodatno je potencirana njihovom međusobnom gužvom i glavama koje su jedna drugoj dodirivale potiljak.
Gotovo nigdje, osim oko samoga odra, nije se poštivalo pravilo odgovornog razmaka. Zagrebački rektor Damir Boras, trener Ćiro Blažević i drugi pripadnici prekoredno cijepljene elite ponosno su se grupirali, tapšali po nadlakticama i ugodno ćaskali, sigurni da se nijedan od svih opasnih sojeva Covida-19 taj dan neće usuditi ni pogledati na njih, odabrane.
Nije ovo prvi put da se pred očima svih hrvatskih građana priređuje ovakva javna demonstracija političke i kastinske sile. Još od lanjske uskrsne procesije na Hvaru, preko hodočašća Gospi Sinjskoj i vukovarske kolone, pa do nedavne masovne molitve na Kaptolu u kojoj je participirala ravnateljica Infektivne klinike Alemka Markotić, klasa koja nam danomice popušta ili nameće ular kao neposlušnim građanskim volovima rječito nam poručuje i kako su oni Bogovi na koje se ta ružna pravila ne odnose.
Ako smo Hrvati, nismo svi isti. Ni kad je posrijedi cijepljenje, ni kad je posrijedi slobodno okupljanje. Ni dok smo živi, ni kad smo mrtvi, ne smije se zaboraviti na naše međusobne statusne razlike. U suprotnome, kakvoga bi smisla imao čitav životni put, titule, ugrabljena dobra i nikad utažive ambicije hrvatskih elitističkih kompleksaša?
Nepoznato je još jedino zašto ovo društvo još licemjerno nazivaju parlamentarnom demokracijom, sustavom koji podrazumijeva svačiju smjenjivost i odgovornost za svoje postupke? Zašto se toliko srame proglasiti se i službeno nedodirljivim feudalcima i nacionalnim plemstvom, naspram vječno im submisivnih kmetova? Ne boje se, valjda, još uvijek zlokobne povijesne sjene Matije Gupca?
*********************************INTERMEZZO**********************************
*************************************************************
Svaka donirana kuna pomaže izdavanju novog dječjeg zbornika ili slikovnice koje su djeca sama napisala!
[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte za novu slikovnicu s dječjim radovima”]
