Oduzmite mi pisanje, oduzeli ste mi slobodu!

Bok,
moje ime je Gorkić, imam 52 godine i ovisnik sam o pisanju.
I smanjenih sam intelektualnih mogućnosti.
Što smatram svojom prednošću, jer onda mogu bez pardona napisati što mislim, bez diplomacije i bez rukavica, bilo bijelih bilo kožnatih bilo boksačkih.
Veliki sam vjernik. Vjerujem u sebe i vjerujem u ljude, usprkos i u inat svakodnevnim razočaranjima.
I čvrsto vjerujem da bi svatko trebao prvo vjerovati u sebe. Jer ako ne vjerujemo sami u sebe, nego samo u druge i u nešto drugo, vrlo je vjerojatno da će doći do zloupotrebe našeg vjerovanja.
Pa tako vjerujem da je molitvi mjesto u crkvi i u domu vjernika, ne na javnim mjestima, ne u školama, ne blagoslovima javnih institucija.
Svatko tko tvrdi da mu je stalo do ravnopravnosti u društvu morao bi poštivati Ustav i sekularnost države.
Ne smije se događati da se nečija vjerovanja nameću svima.
LGBT zajednica ima jednom godišnje svoju gay paradu, Crkva također ima svoje procesije, i to bi trebalo biti to. Tu bi trebala biti ta ravnopravnost, sve ostalo je za odigravanje u vlastita četiri zida, ne na javnim mjestima i ne prisilnim naturanjem.

Ja recimo od Roma očekujem da poštuju zakone Republike Hrvatske kao što ih moraju poštovati i građani Republike Hrvatske (osim, barem za sada, onih famoznih 200 obitelji). Ne mogu samo tražiti svoja prava od države, trebaju i ispunjavati svoje obaveze prema državi. Kao što bi i Srbi trebali poštivati državu u kojoj žive i koja im daje prava. I oni trebaju ispunjavati obaveze prema toj državi koja im je dom. Kao i Talijani u Istri, i Madžari, Slovaci, Česi i sve ostale manjine.
Baš kao i izbjeglice i emigranti. Naime, smatram da treba pomoći obiteljima koje bježe od rata, ali kad su u Hrvatskoj, trebaju poštovati hrvatske zakone i Ustav. Jer baš kao što smatram da hrvatski katolički vjernici ne smiju javno nametati svoju vjeru, isto tako smatram da to ne smiju činiti ni druge vjere kojoj uglavnom pripadaju izbjeglice. SVE vjere trebaju shvatiti i prihvatiti da je Hrvatska sekularna država. Neprihvaćanjem sekularnosti krše Ustav i zakone Republike Hrvatske, a to su kažnjive kriminalne radnje i agresivno ponašanje. A propovijedati o miru na agresivan način nije prihvatljivo. A agresija se ne vrši samo s oružjem u ruci!

Kao rođeni Međimurac volim svoj rodni grad Čakovec iako smatram da se ne radi dovoljno na kvaliteti života građana. Lijepo je imati zabave i naslikavati se za novine i TV, ali treba obezbijediti i proizvodna radna mjesta koja će omogućavati zarađivanje za život i te zabave. Koja korist od vrhunskog zabavnog spektakla ako si netko ne može priušiti ni preživljavanje od prvog do prvog?
A zanimljivo je i to zarađivanje.
Htjeli bi da radimo do 67 godine života. Što je moguće za neka zanimanja, ali za poneka je to živa utopija.
Ja bih to drugačije preformulirao – svatko može otići u mirovinu nakon toliko i toliko (treba to izračunati) odrađenih radnih sati. Jer ne može biti jednak vijek trajanja za one koji mjesečno odrade 80, 160 ili 200 radnih sati. Razlika je ogromna. Netko u par mjeseci napravi radnih sati koliko drugima treba cijela godina.
Tako bi se trebali postaviti uvjeti za odlazak u mirovinu.
Pa se onda Europa ne bi čudila zašto imamo toliko prijevremenih mirovina.
Daleko od toga da ima mnogo nezasluženih, kupljenih invalidskih i prijevremenih mirovina, no činjenica je i da je iskorištavanje radne snage u Hrvatskoj toliko da su mnogi radnici istrošena roba mnogo prije nego oni u zapadnim zemljama.

No eto, sve su to razmišljanja jednog umno ograničenog čovjeka koji ne može nikako probaviti licemjere koji glume dobrotvore i humanitarce, a ne mogu sakriti osmijeh na licu od svake mogućnosti da zarade na tuđoj grbači i nevolji.
Takvi se zovu elita, hvala Bogu pa sam ja onaj niži sloj koji još pozna pojmove čast i moral.

Eto, lijepo je biti osoba s nižim kvocijentom inteligencije. Možeš svašta reći, a nitko ti ne zamjeri.
Jer oni inteligentniji i na položajima koji se prepoznaju toliko su uvjereni (opet ta vjera) u sebe i svoju veličinu da misle kako su ostali glupi i ne prepoznaju i ne razumiju izrečeno i napisano.
Oni koji su manje inteligentni kimnu glavom s razumijevanjem i šute i dalje.
A oni skroz neinteligentni, oni će sačekati da vide što će drugi reći pa da znaju što mogu i smiju misliti.

A ja i dalje ostajem ovisnik o pisanju.
Pisanje oslobađa, pisanje smiruje, pisanje potiče, pisanje pokreće!
Kad pišete cijeli svijet vam je na dlanu!

A kad imate pristup cijelom svijetu, vidite da je možda nekima i gore nego vama.
Eto recimo Amerikancima. Pa oni sad imaju gori izbor za predsjednika nego smo mi imali na parlamentarnim izborima.
No to što je nekima u nekim stvarima gore nego nama, to ne znači da mi ne smijemo djelovati za naše bolje sutra.
Pa kad već oni inteligentni šute ili pišu samo ono što smiju ili što ima plate, ja ću i dalje pisati ono što mislim.
Tko mi je kriv što nisam dovoljno inteligentan!