Oprostite roditelji, ali vi ste licemjerni!
Digla se ovih dana velika buka oko onog testa za prvašiće gdje su pitanja bila u obliku zagonetki.
A zagonetke su glasile:
Sedmero njih uokrug se vrte, jedan drugog prate,
i opet na početak se vrate.
Oni su____________ (odgovor: DANI)
U kojem danu u tjednu rak se krije,
otkrij pitalicu, teško nije. (odgovor: UTORAK)
Koja dva dana u tjednu u imenu jednog se kriju,
otkrij tu čaroliju. (odgovor: poNEDJELJAk)
I sve mame su skočile na noge, previše se traži od naše djece.
Da sad idemo provoditi anketu među tim istim mamama, barem 90% posto njih, ali vrlo vjerojatno i svih 100%, odgovorile bi da djeca u školi ne trebaju samo štrebati, već i razvijati mozak, da trebaju kreativnost u učenju.
Budimo iskreni, ove pitalice su više nego kreativne. Nije greška u tome što je učiteljica uzela taj program.
Greška je što ta učiteljica nije rješavala te pitalice na satu zajedno sa učenicima i kroz igru ih učila o danima i njihovim imenima.
Pogledajte uspjeh i napredak djece u školama gdje nema domaćih zadaća. Slobodno vrijeme đaka mora zaista biti njegovo slobodno vrijeme, za odmor, aktivnosti po njegovoj volji, za njegove hobije i druge eventualne potrebe. Učenje se mora provoditi u školi, i to upravo kreativnim načinom.
Osim što je učiteljica pogriješila i dala da se rješava taj test za ocjenu, a nije pitalice rješavala zajedno s đacima, očito su i ocjene nepotrebne i kriva metoda za prvi razred osnovne škole.
Djecu treba učiti misliti i učiti ih na kreativan način, a ne prisiljavati ih na štrebanje.
Sjećam se jedne svoje kolegice u srednjoj školi, profesor ju je prozvao da je ispita, postavi joj pitanje, a ona je izrecitirala cijeli tekst od stranice i pol iz udžbenika od slova do slova, od zareza do točke, pa čak i zadnju rečenicu koja je završavala sa “… ali o tome ćemo kasnije u drugom poglavlju.” I dobila je ocjenu odličan. To je poticanje na štrebanje, a najžalosnije je da dotična kolegica uopće nije ni razumjela gradivo koje je odgovarala.
Ali ga je naštrebala. I poslije dobivene ocjene odmah i zaboravila.
A đaci bi trebali učiti da razumiju, da znaju razmišljati, da znaju zaključivati.
No takva vrsta učenja za nas su očito još uvijek španska sela.
Primjer sljedećeg testa, pogledajte to prirodno logičko zaključivanje djece:
Pa ajde da ja malo sada zanovijetam. Da li je dijete krivo odgovorilo? Nije. Odgovorilo je ono što mu govore mama i baka. A tko je kriv onome tko je sastavljao test da nije naznačio da se traži odgovor u vezi rodbinskih odnosa i veza. Ali i to se moglo objasniti i naučiti u direktnoj komunikaciji đaka i učiteljice.
I tako, mi bi kurikularnu reformu, da djeca nauče, ne da naštrebaju, ali da ne moraju misliti!
Očito treba poraditi i na reformi, i na roditeljima, a definitivno i na nekim učiteljima!
