Pismo jednog tate Ministarstvu obrazovanja

Dobar dan,
roditelj sam troje osnovnoškolaca i potaknut vašim jučerašnjim Preporukama o organizaciji radnoga dana učenika tijekom održavanja nastave na daljinu obraćam vam se ovim dopisom kako biste stekli bar jedan dodir s realnošću, jer ga iz vaših Preporuka teško mogu iščitati.

Ovakve bajke mogu napisati samo ljudi koji nemaju apsolutno nikakve veze sa stvarnošću u kojoj živimo, nego im ovakvi lijepo natipkani papiri služe kao zgodan rekvizit za PPT prezentacije na pres-konferencijama. Ne znam je li ovo predstavljeno na jednoj, ali nebitno. Dakle, ovakve savršene dane i rasporede pišu ljudi koji nemaju pojma da trenutno, sa aspekta obavljanja svoga posla, postoje najmanje tri kategorije roditelja: roditelji koji rade svoj posao na radnom mjestu, roditelji koji rade svoj posao od kuće i nažalost roditelji koji su kući zbog otkaza ili su na čekanju.

Roditelji koji svoj posao rade na radnome mjestu, moraju svoju djecu SVJESNO i NAMJERNO ostaviti doma ispred televizora, računala i mobitela i otići na posao, moleći u sebi Boga da bar nešto od nastave na daljinu djeca savladaju pored sve te elektronike pomoću koje mogu švrljati na internetu i tv kanalima gdje hoće i koliko hoće (ne, veliki broj roditelja ne zna postaviti roditeljsku zaštitu, ne zavaravajmo se!), dok se roditelji ne vrate s posla i onda zapravo s njima pređu gradivo. Naravno, količinu vremena treba pomnožiti s brojem djece doma!

U ovoj situaciji ne mogu uskočiti strčevi, ujaci i tetke, susjedi a najmanje oni na koje se uvijek oslanjaju – bake i dede – i bar bi ovo trebalo svima biti jasno! Otvorite oči i budite svjesni činjenice: njihova djeca su doma SAMA! Neću ulaziti u to što bi o ovome imao reći zakon i dječja pravobraniteljica.

Da samo ukratko spomenem roditelje iz tzv. „realnog sektora“ i one koji rade kod malih privatnika: roditelji pokušavaju provjeravati svoju djecu doma koliko god mogu, kradući vrijeme od svog posla što naravno, poslodavci donekle i razumiju jer smo svi u istoj kaši, ali sve ima svoje granice, a kad se one prijeđu i kad se mora donijeti odluka koga se otpušta, kod malih i srednjih privatnika ne postoji utopijska misaona imenica zvana „sindikat/kolektivni ugovor“ itd. Ovo navodim samo da malo steknete dojam tko sve radi i gdje, u kakvim tvrtkama, a prisiljen je djecu ostaviti doma samu.

Nadalje, među roditeljima koji rade na svom radnom mjestu, u ovim zahtjevnim danima, su ljudi koji rade kao liječnici, medicinske sestre, policajci, vatrogasci itd. Kako da ONI nakon njihovog radnog dana i smjena koje traju i po 10 i više sati dođu doma i prihvate se djetetove školske knjige?! Puta broj djece, naravno.

Roditelji koji pak rade od kuće moraju biti odvojeni od djece, kako znaju i umiju, da bi uopće mogli raditi svoj posao te na taj način ne mogu pomoći svojoj djeci u praćenju i izvršavanju nastave, a svako prekidanje od strane djece im narušava ionako nikakvu koncentraciju u ovim danima. Dakle, tek kad završe svoj stotinu puta prekinuti posao mogu prekontrolirati dječju školu, zadaću, nastavu.

Mnogi roditelji koji rade od kuće ne rade, kako nam isprazni mediji to vole prezentirati, u pidžami i uz šalicu savršene kave, u krevetu i – što je najvažnije – na tvrtkinom laptopu, nego na svom privatnom, jedinom kućnom računalu, dok istovremeno njihov školarac čeka da roditelj završi posao, pa da se on/a prihvati škole na računalu. Prioriteti na računalu se moraju znati, zar ne: roditeljski posao pa dječja škola. Dakle posao od 8 sati, pa tek nakon toga škola od 3,4,5 sati dok mama ili tata, sukladno Preporukama idilično priprema – sada već večeru. Pod uvjetom da je jedno od njih tijekom dana „pobjeglo s posla“ (jer trgovine hranom rade skraćeno i još ako oboje rade od doma i imaju sreću da imaju dva računala) kako bi stajalo sat-dva u redu pred trgovinom i uopće kupilo namirnice za ručak.

Dodajmo tu i roditelje koji imaju i vrtićku djecu i školarce doma! Školarcima se donekle još, ovisno o uzrastu, i može objasniti kako to da su mama i/ili tata doma, ali rade i ne mogu impomoći, ali što je s vrtićkom djecom? Niti mogu kod bake i dede, niti mogu van, a mama i tata se ne mogu igrati s njima jer nakon posla kojeg rade doma moraju pomoći braci i/ili seki oko škole.

O roditeljima koji su doma, a ne rade jer su na čekanju ili su dobili otkaz ne trebam ni govoriti – nažalost, sve ih je više. Egzistencijalna pitanja (svima, a ne samo njima) odzvanjaju iz minute u minutu i kako uopće ti roditelji da pomognu svojoj djeci? Da oni, na rubu živčanoga sloma, bez posla i prihoda preko noći – osiguravaju mirni kutak, opremu i tv, pripreme ručak (ako imaju novaca…), razgovaraju s djecom (ako su uopće u stanju govoriti, razmišljajući o kreditima i režijama), surađuju i asistiraju djeci ako je potrebno bezbrižno ne razmišljajući od čega će sljedeći mjesec platiti internet i tv-paket djetetu kako bi pratilo nastavu.

U sve ove kombinacije ubacite još samohrane roditelje, djecu sa samo jednim roditeljem, rastavljene roditelje (uključujući i one koji ne žive u istoj županiji) da malo steknete dojam kakvih sve roditelja ima, a nisu ubačeni u reklame s pidžamom i šalicom kave.

Kako što je početkom prekida nastave u školama djeci poručeno: „Ovo nisu praznici!“, tako i ja vama poručujem: „Roditelji nisu na godišnjem!“ Oni koji ipak jesu, ne znaju hoće li imati posao kad im godišnji, ali sigurno ne i odmor, prođe.

Da ne budem krivo shvaćen – ovime ne kažem kako nastavni kadar ne radi ništa i sve rade samo roditelji. Naprotiv, mnogi od njih se zbilja jako trude da olakšaju i djeci i nama roditeljima, pojednostavljujući stvari, stojeći maksimalno na usluzi i njima HVALA. Na kraju krajeva, i mnogo nastavnika su roditelji pa i njih ubacite u gornje kombinacije.

One druge nastavnike, kojima je ovakvo stanje raj na Zemlji, neću ni spominjati jer će se u sveopćem metežu komunikacije ionako provući ispod radara efikasnosti.

CARNET se voli ovih dana pohvaliti kako se nastava odvija više-manje uspješno. Naravno, s njihove strane. Međutim, što je s ishodima učenja? Što je s naučenim? Lako ćemo pobrojati broj spajanja i učitavanja sadržaja, no pitanje je nakon što zadovoljimo formu i normu, jesmo li dosegnuli i smisao?

Za kraj – bajkovito, kako smo i počeli. Kako bi bajka kakvu pokušavate napisati svojim Preporukama (a bajke uvijek imaju u sebi i stravične elemente – sjetimo se ostavljanja djece u šumi, maćehinskoga odnosa, svih onih ubojstava u tim pričama, da ih poimenice ne nabrajam) bila realističnija pa time i kvalitetnija, probavljivija, molim vas da u nju ubacite malo zbiljskog, ne izmišljenog horora kojeg sam vam naveo, a kojeg ovih dana doživljavaju roditelji naših princeza i prinčeva.

Lijep pozdrav.

[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte djecu”]