Popuše li nepušači svoja prava zbog pušača?

Tvrtka Piala Inc. iz Japana svojim radnicima nepušačima odobrava dodatnih šest dana godišnjeg odmora, nakon što su se žalili da oni rade više nego njihove kolege pušači. Ova odluka  uzrokovala je da četvero djelatnika prestane s pušenjem.

Ministar zdravstva predlaže poskupljenje cigareta. Tako bi dobio dodatna sredstva u proračun, a kaže i da su pušači skloniji obolijevanjima čije liječenje onda košta.

Bi li možda trebalo pušačima dati i manje plaće? Možda ne svima, ali nekima koji podosta radnog vremena potroše na čik pauze, dok za to vrijeme njihovi kolege nepušači i dalje rade svakako. Štoviše, ponekad se nepušači nađu u situaciji da sjednu za vrijeme redovne pauze, pa budu upitani zašto sjede dok se pušače koji puše i van redovne pauze praktično potapša po ramenima uz osmijeh i komentar: Čik pauza? Treba malo odmoriti!

No budimo iskreni, ima pušača koji su i brzi i spretni radnici pa stignu popušiti i napraviti 100% neke radnje, dok kolega nepušač napravi tek 80%.

Dakle, ne može se generalno reći da pušači rade manje od nepušača. No ipak, zašto se onda u pojedinim radnim sredinama javlja jaz između tih dviju grupacija?
Zbog one najgore, treće grupacije: ljudi koji su, bez obzira pušači ili nepušači, stalni stvaratelji razdora unutar kolektiva. Zbog svojih osobnih frustracija na poslu, bilo da su nekad bili dio menadžmenta, a danas samo obični radnici, bilo zbog svog nezadovoljstva radnim uvjetima, oni nemaju hrabrosti izraziti svoje nezadovoljstvo nadređenima već koriste labilne, povodljive osobe u svojoj okolini koje onda potiču da izražavaju tuđe nezadovoljstvo. Obično nisu brojna grupacija, dapače, često je to i jedan jedini pojedinac, ali koji nanosi veliku štetu radnom kolektivu i srozava radni moral. I tako, uz parolu “radim brzinom za koju sam plaćen” koju prenose i na spomenute povodljive osobe oko sebe oni smatraju kako su klasa iznad svojih kolega koji onda moraju odrađivati njihov dio posla. Jer svako radno mjesto je specifično: na ponekom se neki radni proces može odgoditi ili produžiti, ali u nekom lančanom proizvodnom procesu, ugostiteljstvu, kontroli leta i sl. to baš nikako nije moguće. I sad zamislite proizvodni proces u kojem je poslodavac predodredio 10 radnika da bi bio uspješno obavljen, ali:

• jedan radnik dobiva odobrenje od nadređenih da ode ranije s posla
• jedan radnik ode na ispomoć na drugi proizvodni proces
• jedan radnik jednostavno nekud ode jer smatra da nije plaćen za narednih pola sata rada
• jedan radnik povodeći se za ovim prethodnim ode na čik pauzu jer on “odradi toliko koliko je plaćen”

I tako ostajemo na 6 radnika koji moraju odraditi posao za koji je predodređeno 10 radnika. Što povlači za sobom sljedeća pitanja:

• kakva je kvaliteta tog posla?
• koliko se produžava vrijeme tog radnog procesa?
• zašto onaj koji je netragom nestao na pola sata smatra da je vrjedniji od svojih radnih kolega i ostavlja ih da odrade njegov dio posla? Zašto on smatra da su oni ti koji moraju ispaštati zbog njegovih frustracija?
• ako u nogometu jedna ekipa ostane na 10 igrača umjesto regularnih 11 i to se smatra velikim nedostatkom, kako je moguće očekivati dobar rezultat  kad nedostaje čak 4 igrača?

Dakle, realno, nisu glavni krivci pušači, krivci su osobe koje nemaju hrabrosti same rješavati svoje frustracije nego iskorištavaju određene grupacije za izazivanje nezadovoljstva želeći tako izvršiti određeni pritisak na svoje nadređene, bez obzira na to što račun za njihovu nesposobnost i kukavičluk plaćaju njihove radne kolege.

Rješenje? Jednostavno! Liječnici odstranjuju tumor da se ne proširi na zdravo tkivo! Takav rez bi trebali napraviti i sposobni menadžeri! I onda se ne bi po medijima provlačile priče iz raznih radnih sredina o nezadovoljstvu radnika, a sve zbog toga što menadžeri nisu u stanju odstraniti tumor. Naravno, pristojan i redovan osobni dohodak ne treba spominjati kao bonus, to bi trebalo biti uvriježeno pravilo.

_____________________INTERMEZZO_________________

_____________________________________________________