San zimske noći
Sunce još nije jako, taman najljepše grije terasu. Poslije podne kad ojača, sijat će s druge strane gdje su drveća koja će bacati hlad na terasu. Ptičice cvrkuću u gnijezdima skrivenim u krošnjama. Kad za koji dan sunce bude jako već od jutra počet će i cvrčci.
Nije gužva. Terasa je polupuna. Ljudi na svojim jutarnjim kavama, druženjima, pauzama pod poslom, odmorom od kupovanja špeceraja i drugih potrepština na osvježenju.
Za jednim stolom kao da je počelo okupljanje. Prvo su bile dvije osobe, pa taman kad sam im odnio kave došla još jedna, također želi kavu. Odnesem tu kavu kad evo još jedne, i ona želi kavu. Odnesem i tu, kad evo i još jedne. I ona želi kavu, i to mali macchiato u velikoj šalici. Odnesem i tu kad evo još jedne, kratki espresso malo produženi. I tako još nekoliko doštukavanja, trebalo je i spojiti stolove. Došle i dvije postarije gospođe na kavicu, kupile su svježe cvijeće pa bi ga stavile u vazu ako ju imam. Imam ih nekoliko, pohvalim se ja, što mi je bila kobna greška, jer su htjele vidjeti kakve su i nikako da se dogovore u koju bi stavile cvijeće.
A terasa se i dalje puni. Evo onaj žuri prema stolu ka dvojici prijatelja, još nije ni došao do stola, a već viče: “Konobaaar!”
Taman pred terasom se susrele dvije obitelji sa podosta djece i skrenu na terasu da popiju piće jer se dugo nisu vidjeli. Klinci su to shvatili kao znak da su pušteni s lanca. Na šanku mi javljaju da je kolega javio da će malo kasniti na posao, i kao pečat na to, dižu se skoro svi gosti i odlaze dalje svojim putem, a njihova mjesta odmah zauzimaju nova lica koja sva odreda žele biti prvi posluženi.
Budim se u znoju. Ova prehlada, što li, koja me muči već dva mjeseca, nikako da iščezne.
No shvatio sam poantu sna. Ovaj tjedan sam na godišnjem odmoru, drugi tjedan se treba vratiti poslu i moja podsvijest mi javlja da je pomalo već dosta ove neaktivnosti. Treba se opet ufurati u posao.
Samo da bude sunčano, kao u snu!
