Spominje se i seks
Čitao sam nedavno jednu ludu knjigu znanstveno-fantastičnog žanra u kojoj me se najviše dojmila, ali i najviše zgrozila ideja da nam obroci budu sažeti u jednu tabletu: za doručak uzmete crvenu tabletu koja u sebi sadrži sve što se inače treba unijeti u organizam doručkom, za ručak plava tableta u kojoj su i juha i glavno jelo i salata i desert, a za večeru umirujuća zelena tableta. Groza!
Prvo, nema zajedničkog doručka, ručka ni večere s obitelji, najčešće jedino vrijeme kad obitelj stigne biti zajedno. Ovako samo u prolazu gutnete tabletu i juri dalje drugim poslom.
Nema ni povremenih ručkova s prijateljima, omiljenim članovima rodbine. Neće biti restorana, nego gutaonica tableta. Nađete se u jednoj takvoj gutaonici gdje nema stolova jer stolovi nisu potrebni, eventualno neki barski stol bez stolica gdje drmnete tabletu uz čašu instant vode i dalje u osvajanje svemira.
A tek poslovni ručkovi! Nema više mudrovanja za vrijeme poslovnog ručka ili večere, razvlačenja večere dok se ne usuglase uvjeti ugovora, pokoja butelja vina više da se lakše završe pregovori. Nađete se u renomiranoj gutaonici tableta i jednostavno pitate: A na čemu ste Vi?
Da smo krenuli u tom smjeru vidi se i u jelima pojedinih tzv. chefova kuhinje. Oni traže sve veće tanjure za sve manje porcije. Uskoro će zaista njihove porcije biti veličine tablete. Bitno je da je šareno, paleta boja skoncentrirana na jednoj točki tanjura, a dobar dio tanjura se zaprlja nekim uljem ili sjemenkama i to je onda neka kulinarska umjetnost. Prije nego ideš na takvu večeru najedeš se doma, a poslije takve večere nije ni čudo što postoji potreba za fast-foodom!
U tom pogledu sam sretan što sam konzervativan (nemojmo se zavaravati, to je valjda jedina stvar gdje sam konzervativan, no dobro to i ono kako se rade djeca) i mogu uživati u jelu. Nezamislivo mi je da mi ručak ne bude nešto gdje koristim žlicu, vilicu i nož (no dobro, ponekad i samo prste!), ako sam kod kuće po potrebi raskopčam hlače i prevalim se na kauč u dnevnoj sobi. Nijedna tableta to ne može zamijeniti!
Ili kad ti radni kolega Njegovo veličanstvo kuhar na poslu napravi neki specijalitet da šefovi ne vide, a sve zbog toga jer je tebi pao šećer i ne možeš dalje konobariti jer od gladi vidiš dvostruko pa ti se čini da ti je gužva i da plivaš u poslu. Koja tableta, ma koje boje bila, može to zamijeniti?
Istina, bila bi jedna korisna stvar! Ne bi bilo pojedinih Kuhaj – izvrijeđaj! emisija, no sve ostalo bio bi prevelik gubitak.
Zato ja ponosno stojim na zadnjoj liniji obrane, ponekad sa salvetom kao bradekom, ponekad bez i brižno čuvam tradiciju normalnih jela. Iako na žalost, još uvijek imam problema s doručkovanjem, svesrdno se zalažem kod ručka, rane užine, kasne užine, večere i kasne večere. Ne dozvoljavam da žlica, vilica i nož padnu u zaborav! Svesrdno ih koristim kako bi nove generacije znale čemu služe! Žrtvujem se zbog budućnosti, ali i sebe samog. Ako imam koji kilogram viška, imam ga zato jer čuvam tradiciju jedenja i ne dozvoljavam da padne u zaborav!
Nije tu u pitanju samo očuvanje tradicije korištenja pribora za jelo, tu je u pitanju i očuvanje narodne baštine, kao recimo mudrih narodnih izreka poput Nema bolje ptice od prasice!
I još nešto je važno pri takvom očuvanju tradicije: treba cijeniti vlastitu, međimursku kuhinju, ali biti otvorenog uma i internacionalno!
I na kraju, tu su još običaji izgovaranja mantri poput Dobar tek! Tko nije osjetio draž te mantre, ne zna što je željeti drugome dobro!
Stoga, dragi moji čitaoci, želim vam dobar tek! Čuvajmo narodne običaje!
