Što su me naučili Matija i njegov prijatelj Down

Imam na fejsu jednog malog kompića, zove se Matija i on ima prijatelja po imenu Down. Njegova majka pokrenula je stranicu Matija i prijatelj Down jer zbog izostanka podrške nakon poroda, dapače samo dobivenih izraza žaljena,  vodi dnevnik odrastanja malog Matije u naumu da sruši predrasude i prenese poruku “Nikad , ali nikad ne recite majci Žao mi je. Niti jedan život nije došao na svijet da bi ga žalili, rađe recite  Vi to možete i vaše dijete ima budućnost ”
Sinoć je Matijina majka objavila status, u Matijino ime, iz kojeg citiram jedan, za mene vrlo važan dio:

Često čujem kako su djeca s Down sindromom anđeli.  Znate, sva su djeca anđeli, bilo s ili bez Down sindroma. Djeca se rađaju neoblikovana, oblikuju ih roditelji ponajviše, te ostali ljudi koji prolaze kroz njihove živote.
Moja seka Dorotea nema Down sindrom, ali nema trunke zloće u sebi.
Jednom prilikom igrala se je u parkiću i morali smo poći kući, dva dječaka vrtila su se na vrtuljku i jedan je pao i zaplakao, a Dorotea je počela jako plakati i vikati da ga boli.
Onda smo jednom prilikom također išli doma iz parka i jedan dječak nije želio ići doma i bacio se na pod, a mama mu je rekla neka ostane ležati i da ona ide kući, a Dorotea je briznula u plač gledajući njegovu mamu i vikala tati “Ne može ga ostaviti, mama ga želi ostaviti”. Kasnije su ju jedva smirli i uvjerili i naši tata i mama i dječakova mama da ga neće ostaviti.
Sva djeca posjeduju potencijal empatije, samo ga treba probuditi i izgraditi u njima.

I zaista je tako, sve podjele djecu učimo mi, roditelji. I učimo ih svim mogućim podjelama, koje oni čak ni ne razumiju, ali im se u glavi oblikuje mišljenje da je netko loš zato što je drugačiji.

Djeca koja ne idu na vjeronauk u školi prozvani su nekrstima, s prilično negativnim predznakom, a roditelji čija djeca pohađaju vjeronauk zabranjuju svojoj djeci da se druže s nekrstima.

O podjeli po boji kože znamo od davnina, ali je i opet treba spomenuti, jer nikako da iščezne.

Pa je tu podjela po materijalnom statusu i tako dalje i tako dalje. Ima tih podjela.

Mi roditelji, umjesto da pustimo djecu da se zajedno igraju, druže, uče, mi im namećemo umjetne podjele. Možemo se pokušati opravdati neznanjem, neukošću, ali čime se mogu pokušati obraniti razne udruge koje u programu imaju navodno borbu za sretnu obitelj i sretnu djecu, a upravo one najviše rade i inzistiraju na podjelama. Oni su za jednakost, ali takvu da svi budu jednaki kao oni, oni su za ravnopranost, ali da njihovi članovi budu puno više ravnopravniji. Rekao bi čovjek da u ime obitelji rade protiv obitelji.

Pustimo djecu neka nas uče što je to zajedništvo i što se sve zajedničkim snagama može napraviti. Pustimo djecu da nas nauče kako misliti bez ograničenja i predrasuda. Djeca nas najviše i najlakše mogu naučiti da prepreka nema, da granica nema, a druženje i prijateljstvo donosi samo sreću i nove horizonte, ništa više ni ništa manje. A svi težimo da imamo sretan život. Došli smo u ovoj evoluciji čovjeka do faze kad mi moramo učiti od djece, jer očito djeca znaju pravi put i tajnu života. Mi smo se negdje putem izgubili i počeli dijeliti opravdavajući podjelama svoje greške i zablude.

Preuzmimo od djece životnu istinu: svi smo rođeni da zajedno rastemo i živimo na ovome jednome, zajedničkome planetu!

[irp posts=”5400″ name=”Top generacijo, pošalji nam svoje literarne radove”]