Susret
Goran nikad nije bio pobožan čovjek, nije vjerovao u Boga, a još manje u zagrobni život. Maksimum koji je bio spreman priznati je vjerovanje u sudbinu, odnosno da postoji neka uzročno-posljedična veza događajima u njegovom životu i ljudi oko njega, zapravo ljudi cijelog svijeta.
Najčešće si je to sam argumentirao kako se obično srodne duše, one koje se i vjenčaju, većinom nalaze jedna blizu druge, najdalje u drugom selu ili gradu. No ipak, tu i tamo se upozna dvoje iz različitih država ili čak kontinenata za koje bi se moglo reći: ljubav na prvi pogled. To je Goranu bio dokaz sudbine jer očito je sudbina htjela da se to dvoje igrom slučaja sretnu i odmah privuku!
I to je Goranu bio maksimum bilo kakvog duhovnog vjerovanja, sve do one zime kad mu je umrla baka. Zapravo, već je krenulo proljeće i na more su počeli dolaziti prvi gosti.
Goran je radio u restoranu kod svog ujaka. U predsezoni standardna ekipa su bili Goran, njegov bratić Crni i konobarica Helena. Već par godina kod ujaka je živjela i Goranova baka Julijana. Naravno, bila je ona i ujakova mama, no sada je važno da je ona Goranova baka. Bila je to žena koja voljela razgovarati o svemu, samo ne o smrti. Nije se ona ustručavala baciti i koju dvosmislenu šalu pred unucima, jer jednostavno bila je vedre naravi. Popila bi tu i tamo koju rakijicu, znate, više onako iz medicinskih razloga, za dezinfekciju i bolju probavu. Nikad se nije predavala kukanju. Zadnjih godina, ma skoro pa svake godine, razbila bi ruku ili nogu i bila u gipsu, ali njoj je to samo bio dokaz koliko je još jaka i otporna jer joj je sve uvijek zaraslo i nakon skidanja gipsa nastavila bi šetati po mjestu. Malo mjesto, svatko zna svakoga pa je bio red i da se malo ode u selo i saznaju najnovije vijesti, a možda i proširi pokoja vijest. Zato kad se počelo dešavati da je baka ponekad zaboravila put do doma to nije bilo strašno jer uvijek se netko našao tko bi je dopratio doma. A kad bi bila prisebna, uvijek je govorila da ona ne bi mogla živjeti u domu, to bi za nju bio zatvor. Voljela je slobodno se kretati, a eto nekako nikad nije ni otišla dalje iz mjesta i zaista se uvijek vratila ili je vraćena kući bez ikakvih ozbiljnijih problema. Nije ju slomio ni rak dojke.
„Sad sam bar malo lakša, nije mi bilo lako ovako debeloj nositi sve te kile!“ – rekla je kad su joj odstranili dojku!
Bila je borac i njen jedini strah je bio da će ostati nepokretna, vezana uz krevet! I zato, kad je doista završila u bolnici, u komi, nepokretna, vezana uz aparate to je za sve nas bio šok. Doživjela je duboku starost, proživjela je život ne predajući se nedaćama i ne posustajući pred preprekama. Koje nije mogla preskočiti, jednostavno ih je zaobišla, ali nije dozvolila da je nešto zadrži na njenom putu. I zato je kretanje za nju bio znak slobode.
Sjeća se Goran kad su ono popodne opet otišli kod nje u posjetu. Ušli bi u tu sobu gdje je ležala na aparatima, unuci, i pričali joj nepodopštine koje su u međuvremenu napravili pa ponekad i one dvosmislene!
„Tko zna da li nas je uopće čula?“ – upitao se kad su izašli iz bolnice Crni.
„O da, čula nas je!“ – samouvjereno odgovori Goran.
„Kako znaš?“ – začudio se Crni!
„Pa zar nisi vidio na aparatu kako su joj ubrzali otkucaji i puls kad smo došli?“ – s osmijehom odgovori Goran. „Da, da, bila je svjesna da smo tamo!“ – zaključi.
Drugi dan zvali su iz bolnice. Baki se pogoršalo i rekli su nam da se pripremimo na najgore. Goran je radio cijeli dan, a onda u dogovoru s ujakom otputovao po svoju majku da je doveze, jer bakin put očito dolazi svome kraju.
Nakon pet sati vožnje Goran je stigao kući, odspavao par sati i ujutro krenuo s majkom natrag. Zaustavili su se još u Zagrebu gdje su trebali pokupiti i ujakovu šogoricu, ženu koja je imala još hiljadu stvari za obaviti i nakon par sati nervoznog čekanja konačno su nastavili put.
Na Velebitu je još bilo snijega, spuštajući se poslije Male Kapele bilo je i dosta šlopa na cesti, no dan je bio sunčan. Sunce je grijalo kroz automobilska stakla i Goranove suputnice su zaspale na svojim sjedalima. Goran je vozio oprezno, no kad su došli na Jadransku magistralu snijega više nije bilo i sunce je dobrano upeklo, kroz automobilska stakla dojam još i jači. Umoran, uz uspavljujuće sunce, i Goran je zaklopio oči. Na trenutak.
A onda ga je netko probudio! U djeliću sekunde shvatio je da prednji desni kotač automobila više nije na cesti, bio je u zraku! Netko je pokrenuo Goranove ruke i okrenuo volan ulijevo, netko je okrenuo i prednji desni kotač ulijevo i iz zraka ga vratio na cestu. Goran je u šoku zaustavio auto, putnice su i dalje spavale i kao da se ništa nije dogodilo.
Osim što je Goran od tog trenutka vjerovao u anđele čuvare! Ili je to bila njegova baka koja je negdje u to vrijeme preminula?
_____________________INTERMEZZO_________________
_____________________________________________________
