Tek je praznično jutro no osvrt na Praznik rada već je gotov

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, požderan je lonac graha od strane pokorenih u jednom danu.

Praznik rada je došao kao da se našao na pogrešnom kolosijeku, izgubljen među sivim i tmurnim radnim danima. Kao da se kalendar odlučio na svojevrsnu šalu i smjestio ga usred tjedna, taman toliko blizu vikenda da svi osjete njegovu slast, ali dovoljno daleko da ne pruži pravu radničku rapsodiju.

Dok su radnici mamurni od posla pokušavali prebroditi ovaj tjedan s Praznikom rada u sredini tjedna, ulice su bile ispunjene glasnim kritikama. “Zar se ne bi moglo rasporediti da nam barem produže vikend?!”, zavapili su nezadovoljni radnici koji poslije jutarnje smjene u utorak, dan prije praznika ništa nisu mogli obaviti jer su službe radile skraćeno gurajući im pod nos kako su oni eto, jedni od rijetkih koji nisu spojili vikend s praznikom.

Sindikati, nekada glasni pobornici radničkih prava, sada su se povukli u sjene, izgubljeni u labirintu birokracije i političkih igara. Praznik rada im je postao samo još jedan dan u kalendaru, bez suštinske simbolike ili značaja.

A besplatni grah, tradicionalna poslastica koja bi trebala povezati radnike i slaviti njihov doprinos društvu, bio je podijeljen s toliko pomanjkanja koordinacije da su neki ostali gladni dok su drugi mahnito grabili porcije.

I tako je prošao još jedan Praznik rada, izgubljen u moru radnih obaveza i licemjernih obećanja. Možda će sljedeće godine kalendar biti naklonjeniji, a možda će se i sami radnici pobuniti protiv tog besmisla. Ali do tada, ostaje samo gorak okus u ustima i osjećaj da je prava radnička proslava postala samo farsa, bez pravog smisla ili svrhe.

A pogledamo li sve to s druge strane, sav ovaj skraćeni (ne)rad daje naslutiti da Praznik rada opet počinje biti cijenjen. Ili je to samo dok je usred tjedna?

*********************************INTERMEZZO**********************************