Tjedan zabranjenih knjiga u Knjižnici „Nikola Zrinski“ Čakovec
Zanimljiv tjedan organizira Knjižnica „Nikola Zrinski“ Čakovec: Čitajte zabranjeno!. Zabranjene su recimo bajke braće Grimm, Čarobnjak iz Oza, Dnevnik Anne Frank, Medo Winnie zvani Pooh itd. Pogledajte zanimljiv video o zabranjenim knjigama i popratni tekst Knjižnice “Nikola Zrinski” Čakovec
Jeste li čuli da postoje zabranjene knjige koje se ne bi smjele čitati? Nažalost da, postojalo je i postoji mnogo takvih knjiga. Stručni naziv za taj neobični postupak zabrane je – cenzura. Najjednostavnije rečeno, neki pojedinci, ali i veće organizacije žele kontrolirati pristup sadržaju koji je njima jako, jako sumnjiv, a zašto im se neka priča, film ili pjesma ne sviđaju, često nije jasno. Razlozi mogu biti politički ili imaju veze s nečijom vjerom. Također, postoji više vrsta cenzure, npr. kad se neko djelo zabrani čitati već prije samog objavljivanja tj. prije nego dođe na police vaših knjižnica ili kad se zabrani pristup nakon objavljivanja.
U duhu borbe protiv zabrane čitanja, već četrdesetak godina, u organizaciji udruženja American Library Association (od 1980.) , zadnji tjedan rujna te prvi tjedan listopada obilježava se kao Tjedan zabranjenih knjiga (Banned Books Week). Tijekom tog tjedna diljem svijeta provode se aktivnosti za promicanje slobodnog i besplatnog pristupa informacijama te slobode čitanja.
Tijekom ovog tjedna na istaknutoj polici Dječjeg odjela Knjižnice “Nikola Zrinski” Čakovec možete posuditi neku od knjiga zabranjivanih tijekom povijesti.
Bajke braće Grimm, Pustolovine Huckleberryja Finna, Čarobnjak iz Oza, Charlie i tvornica čokolade, Medo Winnie zvani Pooh, Alisa u zemlji čudesa, Šarlotina mreža, Drvo ima srce, Kapetan Gaćeša, Bože, jesi li tu? Ja Sam, Margaret, Trinaest razloga, Eleanor & Park, Harry Potter, Apsolutno istinit dnevnik indijanca na određeno vrijeme, Charliejev svijet, Sumrak, Igre gladi, Čiča Tomina koliba, Most u Terabithiju, Dnevnik Anne Frank, Balade Petrice Kerempuha i samo su neke od zabranjivanih knjiga koje se nalaze u našoj ovotjednoj ponudi.
Razni režimi, vladari, Crkva te pojedini gradovi i dr. kroz povijest zabranjivali su objavljivanje i čitanje knjiga te izrađivali popise društveno nepoćudnih knjiga? Zašto se svi režimi toliko boje baš knjiga i čitanja? Odgovor na to pitanje daje Aleksandar Stipčević u knjizi „O savršenom cenzoru iliti Priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora.“ u kojoj kaže: „Mnoge će neugodnosti i nepotrebna objašnjenja vlasti izbjeći ako uspiju spriječiti da se na tržištu pojavi knjiga koja svojim sadržajem unosi nemir u narod ili koja može na bilo koji način ugroziti stabilnost države ili javni moral“ (1994:7)
Takav savršen sustav cenzure tržišta knjiga među prvima razvili su Kinezi još u 3. st. pr. n. e. te ga usavršili tijekom stoljeća, a „posebice u dinastiji Ming (1368. – 1644.)“ U doba Mingova spomenuta cenzura funkcionirala je tako savršeno da nije postojala mogućnost da netko napiše i tiska knjigu koja nije bila u suglasju s carskim dvorom. (Stipčević, 1994:7)
Prvi službeni popis zabranjenih knjiga u Europi izdao je engleski kralj Henrik VIII 1526., a odnosio se prije svega na knjige M. Luthera. No, prvi popis zabranjenih knjiga koji je prelazio granice pojedinačnih carstava, gradova i država bio je onaj Katoličke crkve. Katolička crkva za pontifikata pape Pavla IV objavila je prvi službeni popis zabranjenih knjiga ili Index librorum prohibitorum (1557.-1559.) koji je konačno ukinut 1966. godine u duhu reformi II. vatikanskog koncila. Index je zabranjivao sva djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s katoličkom vjerom.
Kad je riječ o cenzuri čitanja, onda su knjižnice cenzorima neizostavne institucije kroz koje pokušavaju uspostaviti neki vid socijalne kontrole. „Vladari, knezovi, Crkva, državne vlasti, različita društva, gradovi i svi drugi koji su osnivali knjižnice i svojim novcem osiguravali njihov rad, uvijek su nalazili načina i opravdanja, čak i onda kad im nije odgovaralo da se o tome previše priča, da nadziru njihov rad, da usmjeravaju njihove zadatke, da ih podčine svojim vjerskim, ideološkim, državnim, odgojnim i drugim ciljevima.“ (Stipčević, A.,1992:5)
Ideje za cenzuriranje čitanja mnogobrojne su i raznovrsne te se kreću u rasponu od kontrole do smrti. Od ishođenja dopuštenja za tiskanje, nadzora nad planovima tiskara, ograničavanja broja tiskara, ograničavanja isporuke papira te nadzora nad pisaćim strojevima do popisa zabranjenih knjiga, spaljivanja knjiga i ubijanja pisaca, samo su neke od povijesti poznatih metoda cenzuriranja knjiga i čitanja.
Zastrašujuće je da smo i danas svjedoci raznih preporuka ‘nepoćudnih’ i ‘neprimjerenih’ knjiga kao npr. Harryja Pottera, Ljupkih kostiju te romana Johna Greena.
*********************************INTERMEZZO**********************************
