Tko kaže da nema posla? (Ili: neki ne shvaćaju kako je teško naći posao!)

Danas je u Čakovcu otvorenje Galerije Sjever, u ostalim krajevima lijepe naše poznatije kao Supernova. Krenuo sam i ja na to otvorenje, jer i inače sam s obitelji znao otići u Supernovu u Varaždin.
Gužva prema Galeriji je bila viša nego uočljiva izdaleka, kolona automobila puževim se korakom vukla oko Galerije, a još je veća bila kolona pješaka, kao na nekom masovnom mimohodu. Bio sam već blizu, kad sam začuo poznate zvukove bubnjeva uz koje maršira Zrinska garda.
Došao sam u krug Galerije taman kad i Garda pred pozornicu i započelo je svečano otvorenje.
Prošao sam kraj Spara, otvoren i radi, New Yorker otvoren i radi, kao i C&A, Takko, dalje nisam mogao od gužve, stao sam taman pred Muellerom, jer je on i bio moj cilj, jer ima određenih proizvoda koje kupujem baš u njemu kad imam priliku. Kad sam znao da ću morati voziti kćerke u Varaždin u Supernovu, onda sam uvijek tamo odlazio u Mueller po te proizvode.
No Mueller još nije otvorio svoja vrata, prodavačice su se nagurale kod izloga da vide i one dio programa. Pa sam i ja stao i gledao program otvaranja, jer dalje niti nisam mogao, a i htio sam prvo u Mueller po ono po što sam došao, pa kad obavim tu kupnju kasnije mogu u razgledavanje ostalih trgovina (tu su još Kik, Deichmann, Zoo City i Dominik srebrnarnice, te naravno kafić, na kojem sam mislio završiti svoj obilazak uz kapućino).
Prolazile su pokraj mene razne maskote (pitao sam se kuhaju li se oni koji su u tim maskotama), djeca su se jednom rukom čvrsto držali za roditelje, a drugom rukom su držali balone koje su dobivali uokolo povodom otvorenja.
Taman je na tribini završo drugi govornik, kad je i Mueller otvorio svoja vrata.
Ušao sam unutra, uzeo košaru, i prvo krenuo da uzmem one proizvode po koje sam došao, snalazio sam se odlično jer je raspored jednak kao i u Varaždinu. Kad je u košarici bilo ciljano, krenuo sam još u mali obilazak trgovine. U svakom redu odmah do mene dolazi ljubazna i nasmiješena prodavačica nudeći pomoć. Kad sam završio s razgledavanjem, krenem na blagajnu.
O Bože, zašto sam došao upravo na tu blagajnu, zašto ne na jednu od prve dvije nego na ovu treću? Pa, valjda jer tu još nikog nije bilo na blagajni, a na prve dvije je već bilo mušterija. No taj odlazak na tu blagajnu mi je uništio cijeli dan, i nakon što je evo već prošlo tri sata od tog događaja, i što sam se smirio, siguran sam da više nikad u životu neću kročiti u Mueller!
Blagajnica je otipkala što je imala, rekla iznos i ja sam krenuo da platim. Račun je završavao na 50 lipa, a budući da sam imao sitan novac, krenuo sam da dam točan iznos, pa sam tako i počeo izdvajati 4×10 lipa i 2×5 lipa. Kad je blagajnica vidjela da brojim “jožeke”, na licu joj se pojavio podrugljiv osmijeh, uz tiho “PIH”. Tiho, ali ne dovoljno tiho, ja sam čuo taj “PIH”, i vidio podrugljiv osmijeh na njenom licu. Ostao sam u šoku, i, što mi se rijetko dešava, bez teksta!
Pokupio sam kupljeno (i plaćeno), izletio iz dućana i otišao ravno kući. Nikakvog daljnjeg razgledavanja, obilaženja, kupovanja! Samo da dođem kući! I riješim se tog osjećaja poniženja!
Kod kuće žena me sluša s nevjericom: pa kako si netko tek zaposlen dozvoljava takvo ponašanje? Naravno da si nitko ne smije dozvoliti takvo ponašanje, ali toj blagajnici je prvi radni dan na poslu, dobila je posao kad je dobitak posla ravan dobitku na lutriji! Ljudi odlaze s bolovanja i sa porodiljskog na posao, samo da ne izgube posao, a ova blagajnica već prvi dan posla se tako ponaša!
I jedino razumno što je mojoj ženi i meni palo na pamet, jest da je ta blagajnica dobila posao preko veze, jer da je taj posao dobio netko zbog svog iskustva, znanja, taj se sigurno ne bi tako ponio!
Znam da Mueller neće osjetiti to što više ni ja, ni moja žena, ni moje kćerke nećemo odlaziti tamo u kupovinu, no to je naš izbor, jer konkurencije ima više nego dovoljno, pa zašto da onda idem tamo gdje me netko ponižava zato jer ja ostavljam svoj novac od kojeg taj netko dobiva plaću!