Uhićeni hrvatski agent je Čedo Čolović!

Čolovića se optužuje da je Hrvatskoj prenosio informacije o srbijanskoj vojnoj snazi, o strateškim planovima vojske te o opremi.

U Beogradu je jučer uhićen Čedo Čolović, 57-godišnjak za kojega Srbija sumnja da je radio kao hrvatski špijun. Kako se doznaje, Čolovića se optužuje da je Hrvatskoj prenosio informacije o srbijanskoj vojnoj snazi, o strateškim planovima vojske te o opremi. Nadalje se špekulira da je prenosio informacije i o srpskim časnicima kako bi ih u Hrvatskoj optužili za ratne zločine te je tako, kaže nam jedan izvor, “optuženo najmanje sedmero časnika”, javlja Večernji.

Čolović je umirovljeni pukovnik i ima dvostruko državljanstvo, srpsko i hrvatsko, a uhićen je dok je bježao u Hrvatsku. Akciju je provela Sigurnosno-obavještajna agencija (BIA) te Više javno tužiteljstvo u Beogradu, iz kojega su i potvrdili uhićenje. Kako su objavili, uhićeni je do 1990. živio i radio u Hrvatskoj, poslije čega mu je prebivalište u Srbiji.

Naređeno je zadržavanje od 48 sati, nakon čega će biti priveden na saslušanje.

Informacije o Čoloviću danas su bile kontradiktorne: prema jednom izvoru, Čolović je iz Republike Srpske, dok je po drugom iz “Republike Srpske Krajine”, kako u Srbiji zovu ilegalnu tvorevinu u Hrvatskoj. Isti izvor kaže kako je rodom iz Drniša te kako je bio zadužen za osiguranje 75. motorizirane brigade te da je u Srbiju došao 1995., nakon akcije Oluja. Isti izvor govori kako je bio unovačen od hrvatske strane u zamjenu za jamstvo da protiv njega neće biti podignuta optužnica za navodne ratne zločine. No u priči postoje ozbiljne nelogičnosti: ako je Čolović osoba vezana za vojsku, njome bi se u Srbiji trebala baviti Vojna sigurnosna agencija (bivši KOS), a ne civilna služba. Kako se doznaje, VSA nije sudjelovala u akciji praćenja.

Također, iz izvora bliskih srpskoj vojsci kazali su kako Čolović “ne prima vojnu mirovinu”.

Hrvatske vlasti nisu komentirale uhićenje. Iz Ministarstva vanjskih poslova su kazali da provjeravaju informacije, no ovakav razvoj događaja predstavlja eksces u uobičajenom tretmanu “špijuna” i dodaje vrlo ozbiljnu komponentu u zaoštrenim odnosima između Srbije i Hrvatske. Općenito, tretman “špijuna” obavlja se daleko od očiju javnosti i informacije ne cure u medije ako nisu namjerno puštene kako bi poslali poruku državi čiji je agent otkriven. Tako da se ovaj događaj, kao i njegov tajming i medijski tretman, mogu shvatiti i kao izravna poruka službenog Beograda Hrvatskoj u trenutku kad su odnosi dviju država loši, a tenzije na vrhuncu, a mnogi bi ga ocijenili i provokacijom i nastavkom srbijanskih optužbi o “antisrpskoj politici u Hrvatskoj”.

Iluzorno je očekivati da strane države nemaju svoje ljude na terenu, a “špijuniranje” nije relikt Hladnoga rata, već praksa koja se koristi i danas. Događa se i da agenti budu otkriveni, a tada se pokušava riješiti situacija što čišće i brže: ponudi im se suradnja ili ih se ispita, no najčešće ih “zamole” da napuste zemlju, ali su izuzetno rijetka privođenja za koje zna javnost. Iznimaka je, naravno, bilo. Treba se prisjetiti spektakularnih uhićenja ruskih špijuna u SAD-u 2010., provedenih kao po scenariju špijunskih filmova. Primarna meta nisu bili sami špijuni već – Rusija.

Ako bi se danas morala pronaći konstanta u odnosu Srbije i Hrvatske u posljednjih nekoliko godina, bila bi to uhićenja hrvatskih državljana u Srbiji, bilo da je riječ o braniteljima, o zamjeni identiteta ili pak o – špijunima.