Zašto (još) nisam napisao roman ili kako zajebati susjeda
Uspio sam čak prodati nešto primjeraka moje zadnje knjige Konobar s olovkom i počele su stizati recenzije ilitiga povratne informacije. Ukratko, svodi se na to da je knjiga čitljiva (ajde fala bogu tiskara je odabrala dobar font), tekst je pisan probranim rječnikom, ali ni s teškim riječima niti primitivnim rječnikom, razumljiv svakom, sve priče imaju poantu, poneke neočekivane obrate, pogotovo one dvosmislene i ljudima se sviđa što me raduje. Bilo je par pojedinaca koji su čak pohvalili i tisak naslova na korici, samo što ja nisam odmah shvatio na što oni misle. Naime, u tiskari su osmislili da, budući da se knjiga zove Konobar s olovkom malo slovo l naprave u obliku olovke što je mene oduševilo!
Trebalo mi je jedno vrijeme da shvatim na što su pojedinci mislili kad su rekli da je i tim dizajnom odlično naglašena dvosmislenost:
Naravno, nasmijao sam se na to jer ako išta cijenim, onda je to mašta i kreativnost!
Postavljeno mi je pitanje hoću li napisati i roman? U toj knjizi imam čak jednu “mudrost” koja kaže: Čemu pisati roman kad sva sranja što nam se događaju stanu u jednu rečenicu! No ima još jedna istina zašto (još) nisam napisao roman!
Napisao sam već puno priča, najviše na temu ugostiteljstva odnosno turizma jer mi je to struka, zatim politike jer mi je ona jedan od izdašnijih izvora sarkazma i podosta dječjih priča. Od svih priča, na bilo koju temu, najbolje i najčitanije su uvijek bilo one koje su napisane iz životnog iskustva, još preciznije koje su govorile o nečemu doista doživljenom i proživljenom, ali opisano gledajući kroz moje životne naočale! Redom te priče imaju najviše čitatelja i komentara. Pa ako su događaji iz mog stvarnog života muza za moje najbolje priče, tada bi nekom logikom i moj život morao biti muza za roman. A tu ima jedna kvaka: ja još živim i mislim još dugo živjeti i puno toga proživjeti pa onda nema smisla pisati roman koji ne može imati završetak. Ako ga ja počnem pisati, tko će ga završiti?
Zato ja uživam u pisanju od priče do priče i kao što ne laje pas zbog sela nego zbog sebe tako i ja ne pišem zbog drugih nego zbog sebe! Naravno, veseli me kad drugi pročitaju moje priče, veseli me i kad ih komentiraju, no te priče nastaju u prvom redu zbog mene samog jer su te priče dio mene. One upotpunjuju moju cjelinu, moj bitak, one su neizostavni dio moga JA.
Također sam napisao nedavno da bi zakonom trebalo obavezati svaku osobu da ima barem jedan hobi kojim bi se aktivno bavila. Kad imate hobi koji volite i kojemu se posvećujete nemate vremena za ogovaranja, širenje zla, guranje nosa u tuđa posla, zavirivanje kroz tuđe prozore, blaćenje privatnosti drugih. Pisanje za mene nije samo hobi, pisanje je za mene način življenja. Rekao sam već, oduzmite mi pisanje, oduzeli ste mi slobodu! Onu poznatu Cogito ergo sum! (Mislim, dakle jesam!) ja sam pretvorio u Mislim, dakle blogiram!
Ljudi, pronađite i vi neki hobi, bit će vam ljepši i ispunjeniji život, zajebite ustaše i četnike, vjernike i nevjernike, hetero- i homoseksualce, gay parade i vojne parade, tuđe živote, tuđa posla. Živite svoj život, vodite brigu o svom životu i držite se sami onoga što toliko naturate drugima. Uz hobi, neće vam trebati ni antidepresivne tablete niti sakaćenje Pipi Duge Čarape na YouTubeu! Just do it!
_____________________INTERMEZZO_________________
_____________________________________________________
