Želim normalan život – prosvjed ponosa i srama
Otišao sam na prosvjed Želim normalan život kao novinar portala Međimurje info, jer sam htio poslati izvještaj o prosvjedu, no ipak ću napisati kolumnu – osobni dojmovi su prejaki, zaključci osobni!
Čak sam napravio i PRESS iskaznicu, no već kod drugog govornika mi je bilo jasno da nema šanse da napravim izvještaj, da će to ipak biti moja kolumna.
Prosvjed skupine građana usmjeren na (konačni) početak rješavanja problema koje u Međimurju prave neki pripadnici romske nacionalne manjine, a na kojem sam na poziv organizatora Alena Pancera mogao i sam govoriti, ostao je miran, što je jedna od najvažnijih stvari. Koji su to problemi žitelji Međimurja znaju, oni koji ne znaju jedna rečenica nije dovoljna, a valjda će sami naći neku istinu između medija koji su iznijeli toliko krivih informacija i netočnih detalja da bi ih trebalo kazneno goniti (kao recimo N1 i Telegram), pa do masu drugih koji će pokušati objektivno izvijestiti. Ja ću o svom dojmu govornika, a započet ću ga citatom s društvenih mreža kojeg je autor ubrzo i obrisao: išao bih na prosvjed u vezi Roma, ali ne idem zbog ljudi koji su ga organizirali!
S prvim i glavnim organizatorom, Alenom Pancerom, razgovarao sam prije prosvjeda dva puta u dugim telefonskim razgovorima, a danas ga prije početka prosvjeda i osobno upoznao.
On je bio i prvi govornik. Govor mu je bio iskren, otvoren, detaljan, konkretan! Iznio je kako živi desetljećima kao prvi susjed romskom naselju, sve tegobe, sve muke, ali i ukazao na svu nebrigu i nedjelovanje nadležnih institucija koje se nedjelovanjem i sjedenjem nadležnih osoba u foteljama, a ne izlaskom na teren dozvolile da situacija ovako eskalira.
Drugi govornik bio je Tin Hrgović, nedavno proglašen za najmaturanta Međimurja. Meni on djeluje kao križanac Velimira Bujanca (s kojim ima i zajedničku sliku na FB) i Ivana Pernara. Iako je u njegovom govoru bilo jako puno elemenata s kojima se slažem, njegov govor sam doživio kao odglumljen, retorika u stilu Velimira Bujanca, izvedba u stilu Ivana Pernara. Ne znam koje su njegove političke ambicije, ali sam definitivno uvjeren da si je zacrtao neke političke ciljeve u životu i da neće prezati da dođe do njih i iskorištavajući druge na razne načine i ne birajući sredstva. Hladan i proračunat!
Predstavnik Roma iz Općine Pribislavec Željko Balog kazao je da podržava okupljene koji su mirnim skupim poručili, odnosno ukazali, na loše pojedince, a ne Rome generalno. Optužio je saborskog zastupnika Veljka Kajtazija da je htio od ovog mirnog skupa napraviti sukob i krvoproliće. Govor je djelovao pomalo kao da je u tijeku neka predizborna kampanja.
Govorio je i Zlatko Železnjak, poduzetnik iz Pribislavca koji ima pogon kod “kritične zone”. Smireno i razumno govorio je o problemima koje konstantno ima pa su i osiguravajuće kuće digle ruke od njega te se našao u situaciji snađi se sam kako umiješ!
Još jedan govornik koji me (ugodno) iznenadio. Naime, Alenu Panceru došla je dati podršku 1A satnija 113. brigade iz Šibenika, a govorio je njegov zapovjednik Toljan Dragan. I dok smo od branitelja navikli na govore koji su na pragu ucjene ili otvorena ucjena, ako to ne bude tako kako mi želimo ponovo ćemo uzeti oružje u ruke, ovaj govor je bio upravo ono kako je i najavljen, govor podrške svom suborcu. I tu je onaj sram iz naslova. Došli su branitelji podržati svog suborca putujući preko 400 km, a ovih s domaćih terena ni blizu. I kako da se onda čovjek ne zapita po čijim uputama djeluju braniteljske udruge u Međimurju?
Iako je tema teška i nimalo zabavna, najsimpatičniji govor održao je Marijan Varga, načelnik Općine Donja Dubrava, nekad i načelnik policije. Bez glumljenog dramatiziranja, čak uz mrvu humora, ali očito s iskustvom iz te tematike, za razliku od govora Željka Knapića, stanovnika Pribislavca, koji je na momente bio na granici govora mržnje.
Govorio je i načelnik Općine Selnica Ervin Vičević. Čovjek je to kojeg sam nedavno obrisao s liste FB prijatelja. Zašto, iako se u mnogim stvarima čak i slažemo? Zato što je taj čovjek opsjednut ustašama i komunistima, nikako da se makne iz prošlosti. Po mom mišljenju, ponekad kao službena osoba propagira događaje koje ja smatram da se po zakonu uopće ne bi ni smjeli održavati, a njegova mržnja prema komunistima često ne razlikuje antifašizam kao pozitivu. No kad te stvari uspije ostaviti po strani, tada se gotovo u cijelosti slažem s onim što veli, pa tako i današnjim govorom.
Na kraju je govorila Višnja Ivačić, načelnica Općine Pribislavec. I sama napominjući da se dvoumila između govora srca i govora razuma, razumno je iznijela podatke, probleme, prijedloge rješenja koje je poslala još 2012. godine apsolutno svima koji mogu utjecati. Govor razuman, dikcija povremeno stila U boj! U boj!
Oko 1000 prosvjednika glasno je odobravalo govornike. Činjenica je, problemi postoje i već su se duboko ukorijenili, volje za rješavanjem do sada nije pokazao nitko. Zbog čega, postavlja se pitanje? Možda nekome čak odgovara ovakva situacija?
Prosvjed sam podržao, govornike subjektivno doživio i taj svoj doživljaj sam ovdje iznio. Morate li se s njime složiti? Naravno da ne, imate pravo na svoje mišljenje baš kao što sam ja upravo iznio svoje vlastito. Stoga kolumna, a ne izvještaj s prosvjeda!
_____________________INTERMEZZO_________________
_____________________________________________________
