Žutilo brale, žutilo!
Produžen godišnji do ponedjeljka! Huraaaaa!
Zaista zimska idila. Inače ne volim snijeg, ali ovaj put je drugačije. Gledaš bijeli pokrivač kroz prozor, iz topline doma svoga!
Auto je na popravku pa znaš da ti neće iskrsnuti nikakav prijevoz drage supruge u neku posjetu, ili ne daj Bože, kupovinu.
Jedina obaveza ovih dana je izvlačiti se na snijeg i izležavati se doma, ispred televizora.
Kad se hoćeš malo protegnuti, gledaš kroz prozor kakve sve piruete izvode ovi luđaci napolju, koje je netko očito nasilno istjerao van iz sigurnosti toplog doma.
I jutros je buđenje bilo polako, otvaranje prvo jednog, pa malo kasnije drugog oka. Zatim protezanje ruku, pa nogu, pa ruku i nogu, pa praćenja oblaka kroz prozor. Samo što nema oblaka, sve svijetlo sivo, ali nema veze. Nema potrebe za iskakanjem iz kreveta, pa godišnji je!
Mobitel na dohvat ruke pa malo provjera fejsbuka, emailova (brdo spama). Vrijeme za još jedno protezanje, a i zov prirode je sve jači. Znači, ipak dizanje.
Nakon dijela jutarnjeg protokola koji nikako ne možeš preskočiti, bez obzira radni ili neradni dan, petak ili svetak, pristavljanje vode za cappuccino, paljenje računala.
I tako gledam najnovije važne vijesti koji su u međuvremenu iskrsnule na fejsu, kakve je tko kolače ispekao, kako su svi još divniji, još prekrasniji, svi brakovi idealni, sve žene i svi muževi iz snova, i pijuckam svoj ajriš.
I začujem suprugin umiljati glas. Hm, nešto treba čim se tako mazno javlja!
Ideš danas ti po kruha? Baš bi si namazala margarina na topli kruh!
Sam sebe iznenađujem odgovorom: Evo, čim popijem svoj kapućino!
No podsvijest radi brže od svjesnog razmišljanja.
Odem li sad po kruh, imam cijeli dan mir!
Bacim još jedan pogled kroz prozor u bjelinu. spremim se, izađem iz zgrade i buf!
Nestala zimska idila, žutilo brale, žutilo!
Bilo kuda, mokraća u snijegu svuda!
